Ciljevi projekta

Opći ciljevi:  

  1. Mjerenje emocionalnih sposobnosti i dobrobiti u različitim životnim fazama: teorijski doprinos izučavanju emocionalne inteligencije kao kognitivne sposobnosti na različitim populacijama 

  2. Empirijsko proučavanje prediktivne vrijednosti EI 

  3. Međunarodna vidljivost članova projektnoga tima i ustanove prijavitelja, stručno usavršavanje te jačanje mobilnosti nastavnika 

  4. Sociološka kontekstualizacija emocionalne inteligencije (EI) u odnosu na AI 

  5. Zagovaračke aktivnosti i promocija cjeloživotnog razvoja emocionalnih vještina  

  6. Transfer znanja i tehnologija, međuinstitucijska suradnja te povezivanje akademske s društvenom i gospodarskom zajednicom 

  7. Implementacija AI alata u područje mjerenja tzv. mekih vještina 

Emocionalna inteligencija (EI) prepoznata je kao ključna komponenta socio-emocionalnog razvoja i mentalnog zdravlja. Spada u faktor druge razine prema Cattel-Horn-Carrol (CHC) klasifikaciji inteligencija (MacCann i sur., 2014) jer je povezana sa sličnim mentalnim sposobnostima, ali se razvija s godinama i iskustvom (Mayer i sur., 1999).  

U literaturi prevladavaju dva glavna teorijska pristupa: EI kao sposobnost (Mayer i Salovey, 1997) i kao osobina ličnosti (Petrides i Furnham, 2001). Prvi pristup EI definira kroz četiri razvojno povezane sposobnosti: percepciju, facilitaciju, razumijevanje i regulaciju emocija (Mayer i Salovey, 1997), dok drugi pristup EI promatra kao skup dispozicija (Petrides i Furnham, 2001). Najnoviji model EI je model meta-emocionalne inteligencije (MEI) koji obuhvaća emocionalne sposobnosti, uvjerenja o emocijama, samopoimanje emocionalnih sposobnosti i samoevaluaciju učinka (D'Amico i Geraci, 2023). Vodeći se idejom Bracketta i suradnika (2006) u raspravi o razlikama u valjanosti mjera učinka i samoprocjene, pretpostavlja kako različite metode mjerenja zahvaćaju različite mentalne procese, a razlike u rezultatima s obzirom na korištenju metodu mogu ukazivati na nedostatak metakognitivnih vještina. Fokus je stavljen na tri specifična metakognitivna procesa: metakognitivno znanje, metakognitivna samoprocjena i metakognitivna uvjerenja (D'Amico i Geraci, 2023). Ovaj model nastoji obuhvati mjere maksimalnog učinka (točni odgovori u zadatcima) i percepciju pojedinaca o njihovom tipičnom ponašanju i korištenju tih sposobnosti u svakodnevnom životu, slično kao kod teorije uma.  

Iako je razvoj EI dijelom paralelan s razvojem jezika i kognitivnih funkcija (Zeidner i sur., 2003), još uvijek nije poznato koji utjecaji iz mikrookoline djeteta i na koji način oblikuju naše emocionalne sposobnosti, iako istraživanja naglašavaju mogućnosti cjeloživotnog učenja kroz iskustvo zbog čega EI raste s dobi (Vučenović, 2012). Dodatno, jedan od glavnih problema s empirijskim istraživanjem promjena u EI je pitanje valjanosti mjernih instrumenata. Unatoč obećavajućim dokazima, EI mjerena kao sposobnost još uvijek se znatno manje istražuje zbog teškoća s konstruiranjem instrumenata za njezino mjerenje, stoga prema meta-analizama samo 10-15% istraživanja koriste mjere EI kao sposobnosti (Martins i sur., 2010) nego se pribjegava mjerama samoprocjene kao što je UEK-45 (Takšić i sur., 2002), zbog problema bodovanja što bi se potencijalno moglo riješiti primjenom AI alata strojnog učenja jezičnih modela.  

Unatoč snažnom razvoju koncepta emocionalne inteligencije (EI) u psihologiji, dominantni pristupi ostaju unutar individualističkog okvira koji ne integrira dovoljno društveni i komunikacijski kontekst u kojem se emocije manifestiraju. Međutim, moguće je govoriti o komunikaciji o emocijama – dakle, o specifičnom kodiranju i simboliziranju emocija unutar interakcijskih konteksta (Rodger, 2021). Emocije u ovom kontekstu predstavljaju unutarnje operacije psihičkog sustava koje imaju funkciju "imunološke reakcije" – upozoravajući svijest kada je njezina operativna sposobnost ugrožena (Luhmann, 1995). Stoga recentna literatura pokušava proširiti ovu poziciju prema shvaćanju emocija kao refleksijskih resursa društvenih sustava. Riese (2011) navodi kako su emocije relevantne za društvenu strukturu i komunikaciju, iako ostaju formalno izvan društvenog sustava. Takva reinterpretacija omogućuje razumijevanje emocionalne inteligencije kao sposobnosti djelovanja unutar kodiranih društvenih očekivanja – odnosno, komunikacijske kompetencije koja omogućuje društveno prihvatljivo prepoznavanje, izražavanje i upravljanje emocijama. Emocije u tom smislu stabiliziraju interakcije i omogućuju reprodukciju društvenih struktura, osobito u funkcionalnim sustavima poput obrazovanja i radnih organizacija (Rodger, 2021). 

Temeljem pregleda dosadašnjih istraživanja postavljena su sljedeća istraživačka pitanja:  

  • Koji su prediktori ranog razvoja EI na razini mikrosustava djeteta? 

  • Može li se temeljem EI predvidjeti psihološka dobrobit i zadovoljstvo zaposlenika?  

  • Koja je uloga EI u doživljaju emocionalnog napora i namjere promjene radnog mjesta? 

  • Koja je uloga EI kao komunikacijske strukture unutar društvenih sustava? 

  • Mogu li se empirijski izmjeriti društveni uvjeti emocionalne kompetencije? 

  • Kakav je odnos umjetne i emocionalne inteligencije u digitalnom društvu? 

  • Jesu li sposobnosti EI poželjne u različitim kontekstima, koje i pod kojim uvjetima? 

  • Može li se umjetnom inteligencijom doskočiti psihometrijskom problemu bodovanja točnih odgovora u procjeni sposobnosti putem objektivnih mjernih instrumenata? 

  • Postoji li tzv. meta-emocionalna inteligencija kao hipotetski konstrukt koji tumači razliku u rezultatima samoprocjene i objektivnih testova? 

Literatura: 

  • Brackett, M. A., Rivers, S. E., Shiffman, S., Lerner, N. i Salovey, P. (2006). Relating emotional abilities to social functioning: A comparison of self-report and performance measures of emotional intelligence. Journal of Personality and Social Psychology, 91, 780–795. https://doi.org/10.1037/0022-3514.91.4.780  

  • Luhmann, N. (1995). Social Systems. Stanford University Press.  

  • MacCann, C., Joseph, D. L., Newman, D. A. i Roberts, R. D. (2014). Emotional intelligence is a second-stratum factor of intelligence: Evidence from hierarchical and bifactor models. Emotion, 14(2), 358–374. https://doi.org/10.1037/a0034755  

  • Martins, A., Ramalho, N., i Morin, E. (2010). A comprehensive meta-analysis of the relationship between emotional intelligence and health. Personality and Individual Differerences, 49, 554–564. https://doi.org/10.1016/j.paid.2010.05.029  

  • Mayer, J. D., Salovey, i P. Caruso, D. R. (2004). Emotional intelligence: Theory, findings, and implications. Psychological Inquiry, 15(3), 197–215.  

  • Mayer, J. D. i Salovey, P. (1997). What is emotional intelligence? U P. Salovey i D. Sluyter (ur.), Emotional development and emotional intelligence: Educational implications (str. 3–31). Basic Books. 

  • Petrides, K. V. i Furnham, A. (2001). Trait emotional intelligence: Psychometric investigation with reference to established trait taxonomies. European Journal of Personality, 15(6), 425–448. https://doi.org/10.1002/per.416  

  • Rodger, J. J. (2021). Luhmann’s theory of psychic systems and communication in social work practice. Journal of Social Work Practice, 35(1), 53–65  

  • Takšić V. (2002). Upitnici emocionalne inteligencije (kompetentnosti) UEK. U: Lacković-Grgin T., Proroković A., Ćubela V., Penezić Z. (Ur.), Zbirka psihologijskih skala i upitnika, Svezak 1 (str. 27–42). Sveučilište u Zadru.  

  • Vučenović, D. (2012). Emocionalna inteligencija i obrada emocionalnih sadržaja u različitoj dobi. [Doktorska disertacija]. Filozofski fakultet, Zagreb. 

  • Zeidner, M., Matthews, G., Roberts, R. D. i MacCann, C. (2003). Development of emotional intelligence: Towards a multi-level investment model. Human Development, 46(2–3), 69–96. https://doi.org/10.1159/000068580